Osvrt na roman Kurbana Saida - Ali i Nino Ispis
Autor administrator   
Srijeda, 18 Lipanj 2014

Osvrt na roman Kurbana Saida - Ali i Nino

 

Piše: prof. dr. sc. Stjepan Heimer

 

Kurban Said je pseudonim autora Leva Nussimbauma (1905-1942) rođenog u Bakuu u Azerbajdžanu. Iako je bio potomak njemačko-židovske obitelji, osjećao je golemu strast prema Orijentu pa je još u mladosti prešao na islam. Bježeći pred boljševicima, njegov otac, koji je bio naftni magnat, odvodi ga u Europu, odakle i sam Said 1933. mora bježati, ovaj puta pred nacizmom. Nakon dvije godine boravka u New Yorku Said se vraća u Beč, zatim seli u Italiju gdje umire 1942. godine.

 

Završivši u Europi, Lev je postao plodan pisac, pridonoseći stotinama članaka za časopise i novine, kao i pisanje brojnih biografija, uključujući profile Staljina i Hitlera. Essad Bey, pseudonim za većinu njegovih djela, putuje diljem Europe i postaje poznat kao stručnjak za "Orijent".

 

Ali i Nino, roman je izvorno objavljen u 1937. na njemačkom jeziku od strane austrijskog izdavača, EP Tal. Roman je do danas preveden i objavljena je na više od 30 jezika. U Azerbajdžanu gdje je roman "Ali i Nino" smješten, "Kurban" izgovara "Gurban". Korijen riječi potječe iz semitskih jezika-arapskog i hebrejskog. Pojam podrazumijeva "žrtvu"-tradicionalni religiozni koncept zajedničkih bliskoistočnih kultura. "Said" znači "radostan" ili "sretan". Međutim, u turskim jezicima, kao što je azerbajdžanski, pridjevi ispred imenice se mijenjaju, tako da su imena trebalo bi biti obrnuto, "Said Kurban" s točnim prenijetim značenjem "radosna žrtva", ili "sretan žrtva". Ova ideja proturječi priči u romanu, koja je sve samo ne sretna. Tuga je temelj melankolične teme i prožima roman od početka do kraja.

Ali i Nino je priča o azerbajdžanskom mladiću koji se zaljubljuje u gruzijsku princezu. U suštini, knjiga je potraga za istinom i pomirenjem u svijetu proturječnih uvjerenja i praksi - islama i kršćanstva, istoka i zapada, starosti i mladosti, muškarca i žene. Velik dio romana smještena je u Baku u Stari Grad (Ichari Shahar) uoči boljševičke revolucije koja počinje oko 1917-1918.

 

Ali Khan Shirvanshir, glavno lice romana, potomak je plemenite muslimanske obitelji, obrazovan u ruskoj srednjoj školi za dječake. Dok mu je otac još uvijek kulturološki azijat, Ali je izložen zapadnim vrijednostima i u školi i kroz njegovu ljubav prema gruzijskoj princezi Nino Kipiani, koja je odrastala u kršćanskoj tradiciji i više pripada Europskom svijetu.

Knjiga opisuje ljubav Ali prema Nino, boravke u planinskim selima Dagestana, u Šuši u Azerbajdžanu, Tbilisiju u Gruziji te u Perziji. Nakon završene srednje škole, Ali odlučuje oženiti se s Nino. Isprva ona oklijeva, dok joj Ali obećava da je neće siliti nositi veo ili biti dio harema. Alijev otac, unatoč svojem tradicionalnom muslimanskom pogledu prema ženama, podržava brak ali ga pokušavao ga odgoditi.

 

Knjiga ima dramatičan zaokret kada kršćanin Armenac, Meliku Nachararyan, kojeg Ali smatra prijateljem, otima Nino. U znak odmazde, Ali ga progoni na konju, dostiže njegovu "lakiranu kutiju" automobil, te ga u tuči nožem ubada na smrt. Suprotno tradiciji časnog ubijanja i nagovora Alijna prijatelja Mehmeda Haidara, Ali Nino poštedi život. Tada pred krvnom osvetom obitelji Nachararyan bježi u Dagestan.

 

Nakon mnogo mjeseci Nino pronalazi Alija u siromašnom brdskom zaseoku u planinama blizu Mahačkale. Tamo se i vjenčaju i nekoliko mjeseci provode u blaženom siromaštvu. Nakon previranja slijedi ruska revolucija i Ali Khan donosi neke teške ideološke odluke. Kad se Osmanska vojska približava osloboditi Baku, Ali Kan s blizine promatra zbivanja. Boljševici osvoje Baku i Ali i Nino bježe u Iran (Perzija). U Teheranu Alija podsjećaju na njegove muslimanske korijene, a Nino je strahovito nesretna uslijed zatočeništvu u haremu.

 

Nakon uspostave Azerbajdžanske Demokratske Republike, Alija i Nino vraćaju se i budu imenovani kulturnim ambasadorima svoje nove zemlje. Ali je ponuđeno veleposlaničko mjesto u Francuskoj – što je bila ideja Nino - ali Ali to otklanja bojeći se da će u Parizu biti nesretan. Kada se Crvena armija spušta na Ganju u Azerbajdžanu, Ali uzima u ruke oružje da brani svoju domovinu. Nino sa njihovim djetetom bježi u Gruziji, a Ali Khan pogiba u bitci, dok boljševici preuzimaju zemlju. (Boljševička pobjeda dovela je do uspostavljanja sovjetske dominacije u Azerbajdžanu (1920-1991) i to je bio kraj kratkotrajne Azerbajdžanske Demokratske Republike, koja je trajala od svibnja 1918. do travnja 1920.

 

Jedna od potencijalnih zamki u čitanju ove priče je tendencija da se Saidovo pisanje prihvati kao nesumnjivi istinski opis stanja i atmosfere. To se odnosi na atribuciju da svi Azeri vole pustinju, da su Armenci i Gruzijci zaljubljeni u šume, da su svi Perzijanci islamski fanatici, da je Gruzija kavkaski vrhunac europskog modernizma. To su stereotipi koji Said koristi u svojoj knjizi da pokaže mješavinu kulturnih, zemljopisnih i političkih normu u regiji. Čitajući priču treba znati da su svi ti elementi u nekom obliku postojali u cijeloj regiji Kavkaza. Ovo nije mjesto gdje istok susreće zapad, gdje se Europa susreće Orijent, nego mjesto gdje su svi elementi pomiješani kao i ljudi u regiji. Naravno, u Lankaranu, jednom od najstarijih naselja na kaspijskoj obali na jugu Azerbajdžana, postoji jaki iranski utjecaj, a manjine na sjeveru često se snažnije identificiraju s ne-azerim skupinama, ali su stereotipi u regiji koje Said slika dio palete svakog od njih. Azeri se žale na pustinjsko područje oko Bakua kao i svi drugi. U tom okviru je lako vidjeti da Kavkaz zapravo i nije mjesto gdje istok susreće zapad ili Europa Aziju, već umjesto samo-određenog identiteta, uz vlastite elemente uključuju se i oni uvezeni iz Rusije, Irana i Turske, a danas s razvojem Interneta i televizije i elemente iz šireg svijeta. Said iznosi na vidjelo ovaj jedinstveni identitet i pokazuje kako čak i dok je Nino jadna u Perzijskom okruženju, Aliju je također bilo neugodno. A onda i kako se Ali osjeća jadno kao domaćin europskih gostiju, i Nino, "europeizirana" Gruzijka, također osjeća nelagodu zbog pritisaka europskih običaja.

 

Sve ove kulturne interakcije odvijaju se u uvjetima rata, još jednoj neizvjesnoj borbi kojom Azerbajdžan nastoji steći svoju egzistenciju. Dok su Rusija, Turska i Engleska angažirane u ratu, Azerbajdžan nastoji stvoriti svoju vlastitu državu i bori se za svoju vlastitu neovisnost. Nova državna pokušava pridobiti strane zemlje za svoja vlastita stremljenja, šalje izaslanike u inozemstvo i uspostavlja svoju neovisnu upravu. To je stanje je trajalo samo kratko vrijeme, jer je u regijom zavladao Sovjetski Savez. Borba Azerbajdžana za slobodno iskazivanje vlastitog identiteta u neovisnoj državi nastavlja se i danas, sa sličnim međuljudskim sukobima koji su utjecali i na odnose Alija i Nino.