Iz naše arhive Ispis
Autor administrator   
Srijeda, 18 Lipanj 2014

IZ NAŠE ARHIVE

 

ZEMLJE, LJUDI, OBIČAJI; NORVEŠKA

 

PIŠE: ANDRIJA KARAFILIPOVIĆ

 

TRKA SA SUNCEM

 

Sjedili smo u ugodnim foteljama aerodromske čekaonice Fornebua (zračna luka u Oslu) i prije polaska na dugi put kojim nas je SAS-ova Caravella trebala odvesti čak tamo do iznad 70 stupnjeva sjeverne širine i pijuckali šalicu čaja. Kroz široke zastakljene površine pristanišne zgrade još se nazirao posljednji odsjaj zalazećeg sunca, a bilo je 10 sati navečer.

 

Prateći moj pogled Arnold Evensen koji me je pratio reče: "Ne brini! Već tamo negdje oko Bodaa, ti ćeš ga već sustići". Bila je to poslovica kojom Norvežani rado razvesele pridošlice kad govore o prirodnom fenomenu ponoćnog sunca koji, skoro da i ne svojataju.

 

Kratki poziv iz aerodromsko zvučnika uskomešao je jedan dio dotad mirnih sjevernjaka, koji su se zaputili prema podzemnom izlazu na uzletišnu pistu. Plavokosa stjuardesa je brzo i vješto provjeravala avionske karte, a zatim nakon nekih pedesetak metara brisanog prostora kojim je gospodario pomalo neugodni vjetar, našli smo se u ugodnoj i zagrijanoj caravelli.

 

Ka ponoćnom suncu

Kretali smo na najneobičniju utrku - let prema ponoćnom suncu koje je imalo dva sata prednosti. Ovdje u Oslu je taj fenomen nepristupačan. Tek tamo, daleko na zapadnom horizontu kao da su se nadzirali njegovi svijetli odbljesci.

 

Već minutu dvije nakon starta visine od dva-tri kilometra imali smo pod sobom čitavu metropolu: milijun treptavih žarulja i duge nizove uličnih svjetiljki osobito jakih na glavnim arterijama - prema istoku, i Švedskoj, prema sjeveru i Trondheimu te prema zapadu i Drammenu. Cestama su se jedva uočljivo micala svjetla automobilskih farova. Ispod nas je već bila tama - noć. Tek tu i tamo se kroz polutamu noći moglo nazreti svjetlo ponekog osamljenog posjeda ili bygda (naselja), lako je u to vrijeme kod nas na jugu već zavladalo ljeto, tamo dolje ispod aviona su promicali planinski vrhovi - pokriveni snijegom. Na nekima od njih on vječno ostaje.

 

Bili smo već daleko na sjeveru. Negdje u visini Rorosa i Trondheima. i gle - vidik kao da je postao nešto svjetliji. Da, zaista sada smo sa visine od nekih 7 - 8 kilometara kroz pukotine oblaka već sasvim jasno mogli vidjeti pojedine detalje daleko ispod nas. A odjednom, gotovo sasvim iznenada kad se avion uzdizao iznad sloja oblaka u daljini s istoka smo pogledom susreli neko prozirno crvenilo koje je svake sekunde bivalo intenzivnije. Kabina je u trenu postala osvijetljena kao odsjajem nekog dalekog i žarkog požara. Putnici su živnuli i pritisnutih glava uz dvostruka sigurnosna stakla svojih prozorčića - živo komentirali. Uskoro smo ugledali i sasvim jasno: polarno sunce - u punoj ljepoti. Upravo zato što je taj prvi susret bio nekako najdublji ostao nam je u sjećanju, unatoč tome što nas je to isto sunce kasnije danima pratilo - i oduzimalo san. Ovdje iznad bjeličastog saga, oblaka činilo se kao pripito uz rub beskonačne bjeline

 

Ljubazna posada

Na žalost! U toj neobičnoj ljepoti kojoj Norveška djelomično, no i zahvaljuje priličan priliv stranih turista - nismo mogli još dugo uživati. "Privežite pojaseve, ugasite cigarete", ta onaj obavezni Takk (Hvala) dali su nam do znanja da se uskoro spuštamo tamo na pistu našeg prvog odredišta: Bodoa.

 

Razlika je pomalo šokantna. Sunce je nestalo, a vjetar koji se odjednom pojavio u sloju oblaka kroz koje smo ponirali, lagano je zanjihao snažnim kosturom velike mašine. Svjetlosna razlika' je bila očita. U kabini se opet upališe svjetiljke. Zatim još jedan krug nad usnulim gradom i uz škripu kotača naš avion je dodirnuo betonsku pistu aerodroma u Bodou.

 

Kontrast po izlasku iz aviona je bio još veći. Dočekali su nas ljudi u kaputima visoko podignutih okovratnika kojim su se nekako pokušavali obraniti od rominjanja kiše i neugodnog vjetra sa Sjevernog mora.

 

lako su se nad gradom nadvili gusti oblaci, ipak je bio - dan. Kazaljke su pokazivale tek nešto poslije pola noći. Gutljaj tople kave dao nam je novu snagu da prevarimo organizam kojem smo uskratili jedan san. Neki od stranih turista su požurili pred aerodromsku zgradu, da se slikaju ispred putokaza s naznačenim smjerovima i vremenskim relacijama do Tokija, Moskve, New Yorka i još dvadesetak svjetskih uzletišta. No fotografiranje je dozvoljeno samo u određenom smjeru a nikako prema okolnim aerodromskim zgradama i uređajima na kojim velikim slovima piše "Vojno područje". Naime, Bodo je jedna od najvećih baza norveškog ratnog zrakoplovstva.

 

"Naše putovanje je završeno! Kapetanu i svim članovima posade bilo je neobično zadovoljstvo putovati s tako ugodnim putnicima! Zahvaljujemo na povjerenju! Želimo vam ugodan boravak u najsjevernijem dijelu Evrope i - do viđenja!" bile su to oproštajne riječi stjuardese. Onom koji nel poznaje nordijske zemlje činit će se da se svi sjevernjaci nekako prečesto zahvaljuju, ali uvjeren sam da ove rečenice koliko god konvencionalno zvučale, ipak, stvaraju izvjestan kontakt s putnicima. Smiješak i susretljivost Kao što je pokazala jedna anketa stavlja osoblje SAS-ovih aviona na vrh svjetske ljestvice zračnih kompanija.

 

A ono "Do viđenja" - je zaista - do viđenja - jer u ovim geografskim širinama je avion komunikaciono sredstvo od životne važnosti. Tek kad se preleti svih 16000 km, od Osla na jugu pa do krajnje piste, u Kirkenesu, onda se za vrijeme puta kroz prozor kabine mogu sasvim prihvatiti dvije osnovne karakteristike zemlje: velike razdaljine i rijetka naseljenost. Ako bi na primjer isti put pokušali prevaliti autom onda je on za punih tisuću kilometara duži od zračnog {Oslo - Kirkenes 2646 km).

 

Leteći tako satima iznad fjordova mora još uvijek pokrivenih debelim naslagama ledenog pokrova, koji je eto tu i tamo tek počeo pucati, nekako da zaboravimo da je kod nas na jugu u to doba kupališna sezona već dobrano počela. Ledenjaci, planinski vrhovi i visoravni s kojih je vjetar ponegdje pomeo prve metre snijega i - ništa više. Tek ovdje - ondje, poneka kućica, osamljeno stablo i bijele trake ceste koja, privivši se uz obalu, napreduje prema sjeveru. Ako bismo pak brodom krenuli iz Bergena (negdje na sredini zapadne Norveške) prema Kikenesuk, taj put bi trajao punih osam dana i to - brzom plovidbom. Zbog toga avionski saobraćaj igra primarnu ulogu u životu tog dijela zemlje. Jer, ovdje i streljačke družine (isto tako kao ¡najobičnija poštanska dopisnica) odlaze na pokrajinska takmičenja avionom, isto kao što se ¡najmanja poštanska razglednica šalje istim načinom Upravo zato da se što brže svladaju velika prostranstva.

 

Taj faktor je ujedno i jedna od najvećih zapreka zta intenzivniji razvoj u tim oblastima. No, ipak mnogo je učinjeno za bolji život. Možda je djelomično istina sadržana i u tvrdnji mog kolege Arnolda Evensena, oficira norveške armije, koji smatra da je otvaranje velikog rudnika željeza i prerađivačkog poduzeća, koje danas zapošljava gotovo trećinu stanovništva čitavog grada - odigralo izuzetnu ulogu. Bilo je to prije šezdesetak godina, kada je na tom mjestu živjelo samo 5-6 obitelji. Tada su počeli nicati objekti "Aktieselskabet Sydvaranter" koje je prošavši nekoliko kriza danas ipak osnovna egzistencija stanovnika ovog gradića sa kojih 5000 stanovnika.

 

Grad iz pepela

Možda se varam, ali mi se ipak čini da je Kirkenes gradić kojima najšire ulice u Norveškoj. I zaista, ubrzo mije pruženo i objašnjenje: "Ovo što se danas vidi - sve je novo! Sagrađeno je u toku drugog svjetskog rata teško stradao. Vjekovnu tišinu su parale sirene, najavljujući zračne napade: 1012 dugotrajnih uzbuna i 328 puta avioni nisu samo prelijetali nego sručivali ubitačne terete eksploziva i snopova požarnih bombi koji su gutale drvene kosture zgrada. No najteže su, naravno stradali rudnik i uređaji separacije. Najdramatičniji su bili trenuci zimi 1944. godine kada su Hitierovi zavoječavi u povlačenju ispred Crvene armije provodili mahnitu taktiku "spaljene zemlje" uništavajući i ono malo što je ostalo iza bombardiranja. Tri tisuće žena, djece i muškaraca su po najstrašnijoj zimi morali evakuirati iz naselja, i smjestiti u okolnim pećinama i napuštenim rovovima Vjornemija. Bili su to mjeseci gladi, epidemije, zime i terora. Pa je stoga razumljivo da je prvi sovjetski vojnik koji se pojavio na ulazu u spilju - sklonište nagovještavajući slobodu bio srdačno i s oduševljenjem dočekan. Danas u Kirkenesu postoji i lijepi spomenik sovjetskim borcima.

 

Nakon rata, grad je bio posve srušen, trebalo je početi sve iznova. Danas se posvuda vide lijepe obiteljske kućice širokih prozora koji kao da imaju jedinu namjenu, da upiju što više sunca i svjetla, koje nama pridošlicama s juga toliko ometa i remeti ritam dana i noći. Kino, restoran, lijepo uređen hotel, društveni dom i - prvi plivački rekordi iz Kirkenesa! Da, ovdje, gdje su se samo najodlučniji kupali "onog četvrtka prije sedamnaest godina", kada je bilo 25 stupnjeva Celzija, kako to oni u šali kažu - sagrađen je natkriti bazen. Jedan od bazena, jer prije dvade3set godina u zemlji je bilo desetak natkrivenih bazena, dok ih danas ima 300.

 

lako je taj neobični grad, koji je iskrsnuo iz pepela na krajnjem rtu Evrope, odakle kao da se nazire nepregledno i podmuklo prostranstvo mora koje, završava tamo na ledenjacima Sjevernog pola, ipak u Kirkenesu je vrlo živa kulturna aktivnost. Djeluju školski puhački orkestar, radnički zbor, a o sportskoj aktivnosti očito govori skijaška skakaonica, smještena usred grada u neposrednoj blizini "Hotela Kirkenes".

U SRCU FINMARKA

 

Kraj u koji su se prije mnogo stoljeća izgnanici postao je danas spomenik upornost i tvrdnja da se uz organizaciju život može učiniti podnošljivim i u krajevima koji bi po svom geografskom položaju trebali predstavljati ledenu pustinju.

"Evo ovdje je igrala vaša brčanska "Lokomotiva" Bili su to zgodni dečki koji su, začas, osvojili simpatiju publike,a bilo nas je ovdje oko dvije tisuće. Pola grada" - objasnio mi je Harry Westrheim ljubazni direktor radio stanice u Vadsou; jednom od najsjevernijih gradova Norveške. Taj osrednji gradić je danas u svakom pogledu centar ovog dijela zemlje; sa sjedištem jedne od 18 pokrajina (fylke) po imenu Finnmarken.

 

Vadso je oduvijek imao izuzetan položaj na sjeveru Evrope, mjesto gdje se odvijala najživlja trgovina između Rusa, Finaca, Šveđana, Norvežana pa i ostalih evropskih nacija koje su bile zainteresirane za njene proizvode - osobito ribu. Za prve Norvežane se smatra, da su se ovdje naselili negdje početkom 15. stoljeća kad ih se nekolicina smjestila na Vassoenu. No, kasnije je luka uslijed povlačenja vode ostala na suhom. Stanovnici su se morali preseliti na kopno. Prema jednom opisu iz 1960. godine opisuje se mjesto "gdje još postoji crkva ali ni jedan živi čovjek ne živi na otoku!" Dvadeset jednu godinu nakon toga (1711. godine), izvršen je neobičan pothvat i - crkva je kompletno preseljena. Novo naselje se sve intenzivnije razvijalo. Ribolov neobično bogat i prikladne trgovačke mogućnosti stvarale su sve snažnije ekonomske mogućnosti i tako je Vadso, koji danas leži kojih 100 km unutar velikog fjorda 1833. g. dobio svoje trgovačke privilegije. Njegovim uličicama su krstarile prave karavane Laponaca sa sobovima, dolazili su Kveni i Finci i tako se pomalo naseljavao ovaj predio Norvešške. Stoga nije ni čudo što su finski i kvenski jezik prije pola stoljeća bili zapravo, glavni jezici u toni gradu. No danas se situacija promijenila.

 

"Evo, to finska kuća", iz tog vremena, danas mala atrakcija ovoga grada i uspomena na prošlost!" tumačio je ljubazni Arnold Evensen, koji je inače za vrijeme rata bio istaknuti vojnički-oficirski kuhar, kasnije čovjek za kulturu u Norveškoj armiji o čemu govori i diploma i odlikovanje s vlastoručnim potpisom norveškog suverena, koji drži u predvorju svoga doma.

"Imam iznenađenje za tebe!"" Večeras večeramo maaseeg - galebova jaja - pravi specijalitet Finnmarkal" Prateći pažljivo ritual koji su nam konobari u hotelu demonstrirali kako se ukusna sadržina ovih velikih jaja oslobađa ljuske koja izgleda - poput one u zelenkastih pisanica - ubrzo sam ustanovio da su i vrlo ukusna. Nakon toga su slijedili i račići kojih ovdje ima također u izobilju a serviraju se, za nas koji na to nismo naviknuti, na pomalo neobičan način koji zahtijeva podosta truda dok se zasitimo. Jer svakoga od tih malih Ijuskavaca treba s nekoliko pokreta osloboditi oklopa i doći do mesa čiji ukus je gotovo identičan onom u naših "škampa".

 

Rakija kao naknada za poraz

Sutradan smo opet prošli pored nogometnog igrališta i moj prijatelj nije propustio da napomene: "Nitko od nas neće zaboraviti kako su ti momci igrali nogomet. Mislim da su nam zabili čak sedam golova, a kako su poslije utakmice na večeri, krasno pjevali, nudeći nas iz demižona odličnom brčanskom rakijom. To nam je ipak bila neka naknada za poraz" nasmiješio se pri tome i pokazivao na igralište." Mislim da su dobili pet utakmica, a samo jednu izgubili" dodao je pomalo tužno. "Ali sjećam se kada smo i mi u dva navrata, vas dobro isprašili sa 3:0 i 3:1 i to za mnogo važnije nastupe, a ne amaterske".

"No i kod nas je sport živ. Naravno, ne toliko nogomet, ali zimski sportovi i - plivanje!" Da i u ovom gradiću sam se uvjerio kako je natkriti bazen postao najdraže mjesto rekreacije mještana. U dvorani je upravo vježbao jedan razred ovdašnje osnovne škole. Veselo praćakanje mališana bio je najbolji dokaz o zadovoljstvu. Uživanje o kojem njihovi roditelji nikada nisu mogli ni sanjati. Bazen je smješten u lijepoj zgradi Narodne biblioteke, a četiri stalna knjižničara koji imaju posla ne samo s posuđivačima iz mjesta nego vode i redovitu brigu o putujućoj biblioteci koja stalno autobusom kruži po bližoj i daljoj okolici. Interesiralo me imaju li i koji primjerak iz naše literature, i zaista, bili su tu Andrić, Krleža i Desnica. "Zanimanje za vašu zemlju sve je intenzivnije, ali to je sve što imamo! - rekla mi je knjižarka pri prolazu kroz veliku podrumsku arhivu u kojoj su smješteni i neki historijski-kulturni rariteti iz zbivanja u sjevernoj Norveškoj.

 

No, svakako da je najzanimljiviji i najinformativniji bio razgovor koji sam imao s g. Kolbjornom Varmannom vladinim predstavnikom (fyikesmann) za ovu provinciju. Za dva sata našeg razgovora dobio sam toliko obilje informacija i podataka o najrazličitijim problemima ovog dijela zemlje koji su mi samo potvrdili mišljenje mještana da je njihov "fyikesman" - prava enciklopedija o sjevernoj Norveškoj, - od ribarstva do problema cesta i rekreacionog turizma za koji smatra da Jugoslavija ima veliku ulogu - upravo za Nordijce.

 

Čudan način sporazumijevanja

A sutradan se to i potvrdilo, nepoznati glas s druge strane telefonske žice se predstavio: "Ja sam predsjednik željezničarske sekcije u. Vadsou, za, nekoliko dana krećemo u Jugoslaviju! Odabrali smo Dubrovnik, Mostar i Počitelj. Bio sam pomalo za. skučen. Ta to zamalo pet tisuća kilometara zračne linije, a putovanje vlakom traje skoro pet dana. Na brzinu sam im dao nekoliko sugestija i savjeta.

I tako, sada, na krajnjem sjeveru Norveške postoji dvadesetak željezničara koji će sigurno biti besplatni propagatori našeg turizma. Najkarakterističniji primjer jednog jezičnog fenomena je pokušaj komuniciranja esperantom, koji se pojavio na sjeveru Evrope prije više od stotinu godina. Trgovci, ribari i stanovnici najrazličitijih nacionalnosti su u krajevima oko Vardoa i Vadsoa izvrsno razumjeli ovu neobičnu mješavinu ruskog, engleskog, norveškog i holandskog. Bio je to pravi" Esperanto sjevera".

Zapravo i taj jezični fenomen je argument da su ovi krajevi već dosta dugo bili vrlo intenzivno tržište, iako bi se pri pogledu na geografsku kartu Evrope lako mogli zavarati. Već tokom 13. stoljeća je Bjermeland (poluotok Kola). Inače poznat po iz vrsnim lovištima na krznaše došao pod rusku vlast a Norvežani kako bi se bar donekle sačuvali od sve snažnijeg utjecaja sagradili su u Vardou i prvu crkvu pa se zapažaju i prvi koraci pokrštavanja Laponaca. No kad smo već spomenuli tu malu etničku grupu od koje danas živi samo nešto više od tridesetak tisuća stanovnika raspodijeljenih u četiri evropske zemlje, mora se, sva, kako i naglasiti da je naš izraz Laponci - pogrdan te da se na sjeveru već decenijama ne upotrebljava. Prihvaćeno je novo ime "Same" jer Lape u svom originalu znači "odrpanac".

 

Jedan čovjek na kvadratnom kilometru

No ipak, Laponci (mi zasad još ne posjedujemo odgovarajuće ime i možda bi najprikladniji bilo "Sami" - ali s tim bi se morali pozabaviti naši jezikoslovci - op. autora) su dugo vremena, skoro stoljećima morali čekati da izbore svoja prava. Neko vrijeme su čak i poreze, uobičajenu desetinu, plaćali objema državama: Rusiji i Norveškoj.

 

Ovaj kraj je postajao sve interesantniji, pa je zanimljivo napomenuti da su Rusi još prije Prvog svjetskog rata uspostavili redovitu brodsku liniju između Arhangelska i tih krajeva. Čitav grad je izrazito ribarskog karaktera s najmodernijim postrojenjima i hladnjačama, čak i sa dvije velike zadruge. To je jedan od rijetkih muzeja u svijetu koji ima neobičnu zbirku ribarskog i ribolovnog pribora.

 

Brojne splavi bogato nakrcane najraznovrsnijom robom dolazile su Divnom pa su stoga "pomori" nordijska riječ ruskog porijekla za primorsko stanovništvo, postali i važan faktor u trgovinskoj razmjeni žitarica za ribu i drvo. Jer tada se u tim krajevima riba ipak nije mogla dovoljno dugo sačuvati zbog jedne vrste napasnih mušica koje su unosile jaja u njeno sušeno tkivo. Tako je zapravo nastao i taj pomoćni jezik "rus-se-nora" - kako ga neki autori nazivaju. f

Međutim, ne smijemo smetnuti s uma da je to zaista vrlo rijetko naseljen kraj gdje na kvadratni kilometar otpada svega 1.2 stanovnika tako da sam, na npr., od Kirkenesa do Vadsoa na relaciji od 170 km imao prilike vidjeti samo nekoliko manjih naselja.

 

DRAŽI SJEVERA

 

Sjever Evrope je toliko pun šarmantnih suprotnosti da ga i nakon kraćeg boravka morate zavoljeli. Pokušajmo, eto, napraviti samo botanički pokus uzduž 70 paralele naše zemaljske kugle. Na južnom kraju Nove zemlje, na ušću Jeniseja i Kolima u unutrašnjosti Sjeverne Amerike. Sve su to mjesta koja se otprilike nalaze na istoj geografskoj širini kao Alta u Norveškoj. Ali, dok ovdje u tom malom mjestu i okolici rastu stabla posebne vrste crnogorice koja su ponekad i viša od deset metara - na svim tim spomenutim mjestima globusa nema visokog raslinja, a granica rasta crnogorice se nalazi kojih 300-400 km južnije.

 

Da, golfska struja je taj nevidljivi i bitni faktor specijalnih klimatskih uvjeta u tom dijelu skandinavskog poluotoka. Čitava obala ima zimu mnogo blažu nego što bi trebalo očekivati - sudeći po geografskom smještaju. No, "centralno grijanje", kako Norvežani u šali nazivaju ovaj blagotvorni tok tople površinske vode, na izvjestan način djeluje - ograničeno. Planine, a njih u Norveškoj zaista ima mnogo, i evo zapreke koju topli slojevi zraka zagrijani strujom više ne mogu savladati. Tako na primjer mogu biti vrlo velike temperaturne oscilacije u mjestima koja su zračnom linijom udaljena samo desetak kilometara. U Karasjoku i Kautokeinu zima može biti vrlo neugodna s temperaturama od minus pedeset stupnjeva celzijevih, kada se zaista smrzava ljudski dah.

 

Sjeverno proljeće

Norvežani su duboko shvatili blagodat koju im poklanja nevidljivi tok oceana koji nastaje tamo daleko negdje u Meksičkom zaljevu. No ipak proljeće u tim krajevima dolazi kasno. Najčešće se prevare polarni labudovi, koji u jatima dolijeću, kada na svojim vodama naiđu na još čvršći oklop, pa zatim odlaze nešto južnije da pričekaju ono "pravo" proljeće. A to doba može biti nezaboravno lijepo. Odjednom kao preko noći, krajolik se mijenja odjednom kao pod dahom nekog dobrog duha nestaju bijeli pokrivat i ledeni okovi. A kad se, pojave i prvi četvorni metri okopnjele zemlje, neće potrajati dugo, eto možda tek 2- 3 dana, pa će iskrsnuti i prvi nježni stručci arktičkog cvijeća poznatog najupornijim botaničarima. Nema tu onih živih boja mediteranskog raslinja, ali upravo takve boje se svojom jednostavnošću najljepše uklapaju u ovaj krajolik, pustoši okružene zašiljenim vrhuncima bezbrojnih planina na kojima se snijeg taloži od pamtivijeka i ne nestaje.

 

Koliko god nam se čini čudnim, Norvežani su očarani svojim sjeverom. To se osjeća ne samo u sve većem interesu domaćih turista, nego se to provlači kroz njihove pradavne sage, književnost pa čak i liriku.

 

Naravno, nas južnjake je možda teško oduševiti za tu, nama neobičnu ljepotu, za prostranstva koja kao da se stoljećima nisu ništa promijenila, na visoravni gdje se tek tu i tamo nazire crvena opeka neke osamljene kućice. Ali, ipak, kada se te predjele jednom upozna za kratkog sjevernjačkog ljeta, uvijek će nas draškati želja da to isto vidimo - zimi. Pa, kad se nekome i ostvari ta želja, kad se vrati na ranije staze, u prvi tren će mu sve biti nepoznato. Pa čak će mu se i planine činiti drugačijima, možda će mu čak i koja manjkati u bilanci sjećanja, jer se sve nekako stopilo u jednu blještavu bjelinu. Jer tada je zapravo bjelina snijega jedino što pruža izvjestan odsjaj. Dan je nestao i treba ga još mjesecima čekati. Ali tada, najednom ćemo se opet snaći i uvidjeti da su sve planine na broju, pa iako su ceste zametene po njima će se kretati oni isti marljivi ljudi kojima smo se javili što tvrdoglavo egzistiraju u krajevima gdje prema mišljenju nas laika život na bi mogao postojati.

 

Stravična ljepota

A sav naš taj žuđeni izlet na zimski sjever, bit će bogato nagrađen. Upoznat ćemo nešto dostupno jedino onima koji ovdje žive. Satima ćemo promatrati polarnu svjetlosti! Taj neobični prirodni fenomen o kojem su napisane tolike rasprave fizičara i prirodoznanaca u pokušaju da otkriju njegovu tajnu. Možda su se neki već i približili suštini te prirodne atrakcije, ali ona, zbog toga, još uvijek nije skinula veo tajanstvene ljepote.

 

"Polarna svjetlost - može govoriti" - kažu stanovnici sjevera. Pa gotovo da im to lako možemo i vjerovati, jer je poznaju stoljećima. A ona je ista kao i prije milenija ili, bolje rečeno nikada nije ista. Dok je na cičoj zimi promatramo, pa ma koliko puta uvijek nam se čini neka nova, drugačija. Svi oni bljeskovi i prigušen sjaj fono-treptavo i lagano kovitlanje satima može prikovati pogled. Da, ali svjetlost, iznenada gubi na intenzitetu i skoro-nestaje a zatim se, opet. pojavi na nekom drugom, kraju svoda i čini nam se još ljepše - pa čak i stravičnije.

 

Možda bi upravo i u svim tim osebujnim ljepotama Norveške trebalo "potražiti razlog izreci: "Svaki Norvežanin umjetnik". Jer, svaki od tih stasitih plavokosih ljudi negdje duboko u sebi skriva želju da nešto, kaže svijetu oko sebe. A taj polarni svijet Nordijca je i te kako raznovrstan i uzbudljiv. Inspiracija je tu samo je potrebno pero, kist ili glazba.

 

Poslije drugog svjetskog rata ni Norvešku nije mimoišlo fenomen "bijeda sa sela u grad pa nam zvuče gotovo nevjerojatno jadikovke norveške štampe koja tvrdi da svakog dana ostaje napušteno po deset posjeda. Taj fenomen bijega" dobio je još jednu komponentu; naime bijeg prema jugu Jer, koliko god on imao svojih draži svojih privlačnosti mladi ljudi kojima su moderna dostignuća tehnike otvorila široke perspektive i mogućnosti zapošljavanje nekako se teško odlučuju da dijele entuzijazam svojih starijih, koji su po svojim naporima postali gotovo legendarnim stvorivši iz ove arktičke sredine zajednice svojim intenzivnim svakodnevnim životom i ritmom. No da li je taj "ritam" dovoljan da zadovolji današnju generaciju koja stupa ne svoja radna mjesta?

 

Neki ostaju, ali dosta ipak odlazi dalje prema jugu, "gdje se lakše živi", kako kažu. Ali čak i kad odu mjesecima i godinama više ne uhvate vremena da se vrate u stari kraj, oni ipak od prvog dana dolaska u novo obitavalište odmah potraže adresi zavičajnog kluba" i postaju njegovi članovi. Dolaze na sastanke slušaju predavanja upravo o kraju gdje su odrasli organiziraju priredbe na kojima će se pojaviti u nošnjama iz rodnog kraja odakle su pobjegli, jer veze s gradom djetinjstva kod Norvežana su neobično čvrste.