Poštovani i dragi prijatelji, dragi gosti iz svih krajeva svijeta,

Danas smo se okupili u Moskvi da obilježimo obljetnicu ROSSOTUDNIČESTVA, te međunarodnog foruma "Uloge narodne diplomacije u razvijanju međunarodne suradnje". Ovaj izuzetni događaj prilika je da porazgovaramo o još boljoj suradnji s Ruskom Federacijom te mogućnostima još jače suradnje s europskim zemljama i svijetom.

Na samom početku želim vam kazati što je prijateljstvo, naravno po mojoj prosudbi; to je jedan cvijet, jedna ruža ili jedno stablo koje treba stalno zalijevati da njegov vijek bude što duži, a da naše prijateljstvo, poslije nas, preuzmu nove generacije građana u vašim zemljama iz svakog kutka zemaljske kugle. Još je Konfucije govorio o prijateljstvu u drevnoj Kini kao i veliki govornik Ciceron, veliki preporoditelj Indije Mahatma Ghandi, prvi američki predsjednik George Washington, njemački kancelar Willy Brandt te nobelovac i južnoafrički predsjednik Nelson Mandela i mnogi drugi. Svi su oni željeli prijateljstvo među narodima.

No što su ustvari društva prijateljstva? Društva prijateljstva oblik su unapređenja međunarodnih veza, ali i dio unapređenja međunarodnih odnosa. Društva svojim djelovanjem dvosmjerno predstavljaju zemlje prijatelje. Stvarati i održavati međunarodna prijateljstva nezamjenjiva je kvaliteta svake zemlje, izraz njene civilizacije i kulture. Hrvatski ljudi imaju i želju, i znanje, i snagu i volju stvarati i održavati međunarodna prijateljstva. Nerijetko su, međutim, prepušteni sami svojim stremljenjima i svojim ljubavima prema drugim i dalekim narodima. Koliko će dugo izdržati i hoće li nove generacije nastaviti njihovim putem? Hoće li im pomoći oni koji  to trebaju i mogu? "Tempora mutantur et nos mutamur in iis". Današnje vrijeme više nije jučerašnje, a sutrašnje sasvim sigurno neće biti današnje. Hoće li u sutrašnjem vremenu biti potpore društvima prijateljstva i koordinaciji tih društava? Nadamo se i vjerujemo da hoće, jer riječ je o pruženoj ruci mira i suradnje.

Društva prijateljstva danas se u svijetu prepoznaju kao narodna diplomacija i taj naziv prvi puta upotrijebili su '90-ih godina prošlog stoljeća i kasnije nekadašnji veleposlanik Republike Poljske, gospodin Wieslaw Walkievicz, te nekadašnji predsjednik Odbora za ljudska prava pri UN Jiři Dienstbier. Društva prijateljstva nisu produžena ruka niti jedne vlasti, niti jedne stranke, niti rade u interesu nekih tvrtki ili pojedinaca. Ona su dio civilnog društva i to je jedini ispravan način njihovog djelovanja.

Političari se posvađaju među sobom, države zarate, ostanu njezini građani, pojedinci tzv. mirotvorci i njihovi prijatelji kojima je interes MIR-DOBRO, otvorene granice i pravda u međunarodnim odnosima. Takvim interesom, takvim načinom rada osobno se bavim 40 godina. U svim ovim godinama kroz društva prijateljstva, u mojoj zemlji, postigao sam (bar tako su ustvrdili mjerodavni) zavidne rezultate s Ruskom Federacijom, Poljskom, Rumunjskom, Ukrajinom, Norveškom, Velikom Britanijom, Austrijom, Italijom, Francuskom, Turskom, Indijom, NR Kinom i drugim zemljama.

Po mom je iskustvu najlakše osnovati društvo prijateljstva, ali da ono saživi i da godinama radi, veoma je teško, pogotovo ako nema financijsku pomoć svoje države i ako se samo oslanja na donatore iz privrede-gospodarstva svoje zemlje ili s zemljom s kojom se druže. Tada se entuzijazam istopi, nestane, kako kod onog koji vodi društvo tako i kod članova upravljačkih tijela koji se gotovo redovno vremenom zamore svojim poslom i tada treba ponovo krenuti iz početka.

Druga je opasnost od dolaska u društvo onih koji žele napraviti vlastitu karijeru preko društva, koji gledaju samo svoj vlastiti interes vodeći brigu kako bi postali mogući diplomati, trgovinski predstavnici, kulturni atašei ili bilo kakvi službenici u veleposlanstvu svoje ili zemlje s kojom surađuju. Na takav način, takvim radom gotovo redovno postaju produžena ruka vlasti, neke stranke i slično.

U svakom društvu najvažniji je autoritet predsjednika i upravljačkih tijela prema zemlji s kojom se surađuje odnosno njezinim veleposlanstvom. Naravno, doći do takvog autoriteta treba dugo i mukotrpno raditi, dokazivati se u svojoj sredini ali i u državi s kojom surađujete. No i tu vas čeka jedna zamka vezana za izbore u vašoj zemlji ili za promjenu mandata veleposlanika gdje se ponovo morate dokazivati bez obzira koliko ste dobro radili kao predsjednik ili član upravljačkih tijela.

Kada naš rad pretvorimo u akcije i suradnju sa zemljom s kojom radimo, da bi zadovoljili svoju vlast ali i veleposlanstvo države s kojom radite potrebno je pokazati rezultate. To mogu biti različite manifestacije; izložbe, predavanja, filmske večeri, gospodarski forum, turističke akcije i sl. Naravno, prilikom organizacije treba uvijek voditi brigu da se veleposlaniku dotične zemlje pruži šansa da posjeti što više gradova u vašoj zemlji, da upozna predstavnike lokalne administracije, kulture i gospodarstva. U tim sredinama treba veleposlaniku pružiti mogućnost da nastupi na javnim tribinama, forumima gdje može prikazati odnose između svoje zemlje i zemlje domaćina i mogućnosti svekolike međusobne suradnje.

Društva prijateljstva su mostovi koji povezuju ljude, narode i zemlje, mostovi koji su otvoreni s obje strane i koji obostrano potiču njegovanje upoznavanja, dobrih odnosa i prijateljstva.  Društva prijateljstva otvaraju široke mogućnosti suradnje, daleko šire nego što to omogućuju službeni međudržavni odnosi. Upravo je u tome njihova vrijednost i bogatstvo.

Društva dokazuju da prijateljstvo među narodima ne ovisi o njihovoj udaljenosti. Kao i među prijateljima osobama, i prijateljstvo među narodima potvrđuje se u teškim vremenima. Međusobna podrška i pomoć tada su izuzetno značajni. Prijatelji moraju biti strpljivi i blagi, u odnosima između zemalja ne smiju biti zavidni ni hvalisavi ali ni oholi ni grubi.

Na kraju želio bi citirati čuvenog irskog pisca Oscara Wildea koji kaže:

“Kad bi moj prijatelj… priredio slavlje,
a mene ne bi pozvao, ne bih mu nimalo zamjerio…

Ali kad bi moj prijatelj patio,
a ne bi dopustio da patim s njim,
osjetio bih jaku gorčinu.

Kad bi zatvorio vrata svoje tuge
preda mnom,
ja bih kucao na njih dok me ne bi
pustio u kuću svog žalovanja
i podijelio sa mnom
ono čega sam dostojan.

Kad bi me smatrao nevrijednim,
nepodobnim da plačem s njim,
osjetio bih to kao najstrašniju uvredu
koju mi je mogao nanijeti…”

Na kraju, dozvolite da zahvalim organizatorima ovog susreta koji su nam omogućili da se sretnemo i, da im čestitam na 85. obljetnici druženja a posebno da zahvalim predsjedniku Ruske Federacije, gospodinu Dmitriju Medvedevu što je našao vremena da nas pozdravi te da se danas druži sa nama.

Vjerujemo da nam je vrijeme Putina i Medvedeva u našem druženju donijelo bolje dane i da će naša budućnost biti mnogo bolja i sretnija.

Hvala Vam.