Treperi voda, mir spokojno spava.

Sitnim se valom mjesec kida snen.

Na kraju šume zvjerka

Tijelo ocrtava,

S guljajem, dva, na tren.

Traže se oni što se nisu sreli.

Večera tiho dolazi sama.

Viljuška i tanjur su zub i lišće,

Dok mjesec konobar, iza granja, 

mirno spava.

Kida se vrijeme u ponoćnom satu,

Uz huk, zavijanje i lom.

Umiru glasom nerazumna lovca,

Lovine što su izlaskom iz tišine,

napustile i život i dom.

Zora otvara nebo

Tišinom prvih mirisa.

Zracima dan dolazi kao pčelinji roj.

I pjevaju slavuji i ševe

Prestrašenim glasom bjegunca,

A nama nerazumnim se čini

da je to najljepši poj.

Ovo je prazan papir, vjerujte samo vam se čini

da netko pokušava uporno ostaviti trag.

Bjelina što vlada u ovom prostoru smirenog snijega

puna je živih boja što zaleđuju dah.

U studenoj nemoći svijeće ili na mjesečini.

Ni sjećanje ovdje nema sliku prije smirenja,

gdje pahulja ravna visinu vrha oštroga ganja.

U bjelini kad grešnog čovjeka nema

i nenapisana riječ ljepotom smrznuto sanja,

čistoćom misaonog htijenja.

Koliko toga ovdje može stati

sitnim slovima uz pametnu riječ,

da se pročita, zažmiri i zapamti,

kad je svakom slovu mjesto određeno već.

Samo treba redoslijed riječi znati.

Odlazi moje nenapisano ime u koš starog papira.

Misao će duboka otići visoko u dim.

Dok čitate nasilnike što ne poštuju boju bjeline,

ja neću imati družiti se s kim