Print

Treperi voda, mir spokojno spava.

Sitnim se valom mjesec kida snen.

Na kraju šume zvjerka

Tijelo ocrtava,

S guljajem, dva, na tren.

 

Traže se oni što se nisu sreli.

Večera tiho dolazi sama.

Viljuška i tanjur su zub i lišće,

Dok mjesec konobar, iza granja, 

mirno spava.

 

Kida se vrijeme u ponoćnom satu,

Uz huk, zavijanje i lom.

Umiru glasom nerazumna lovca,

Lovine što su izlaskom iz tišine,

napustile i život i dom.

 

Zora otvara nebo

Tišinom prvih mirisa.

Zracima dan dolazi kao pčelinji roj.

I pjevaju slavuji i ševe

Prestrašenim glasom bjegunca,

A nama nerazumnim se čini

da je to najljepši poj.

 
 
 Dragan Milačić 
 
Boja bjeline
 
 

Ovo je prazan papir, vjerujte samo vam se čini

da netko pokušava uporno ostaviti trag.

Bjelina što vlada u ovom prostoru smirenog snijega

puna je živih boja što zaleđuju dah.

U studenoj nemoći svijeće ili na mjesečini.

 

Ni sjećanje ovdje nema sliku prije smirenja,

gdje pahulja ravna visinu vrha oštroga ganja.

U bjelini kad grešnog čovjeka nema

i nenapisana riječ ljepotom smrznuto sanja,

čistoćom misaonog htijenja.

 

Koliko toga ovdje može stati

sitnim slovima uz pametnu riječ,

da se pročita, zažmiri i zapamti,

kad je svakom slovu mjesto određeno već.

Samo treba redoslijed riječi znati.

 

Odlazi moje nenapisano ime u koš starog papira.

Misao će duboka otići visoko u dim.

Dok čitate nasilnike što ne poštuju boju bjeline,

ja neću imati družiti se s kim

i nikada tamo neću naći mira.
 
  Dragan Milačić