Ej, zlatna dolino

Tko te nije volio

Putnici, osvajači

Rimske legije i Džingis kanove konjica

Turske age i begovi

Austrijske i mađarske

Političke kurve

Carevi i carice, generali i poturice

Kraljevi i razne njemačke

I čerkeške izdajice

S tvojih polja i dolina

Vjekovima nešto odnosiše

Napajaše ihraniše svoja stada,

Vojnike i mješine

Ali tvoj narod nikad ne pokoriše

Tebi, zlatna dolino, pišem ove stihove

Za spomen na dane

Bez tuge i za prijateljstva

Za mir u duši, tvome seljaku

I radniku koga vazda i uvijek

Nekad i danas, neki došljaci

Opljačkaše tukoše

A ti zoveš i moliš, prijatelja trebaš

Graditelja za tvoja napuštena sela

I neizorane brazde

U mome Tulniku, Biliću, Resniku i Buku

Vraćam se tebi, zlatna dolino

Požegi, Tulniku, Biliću, Resniku i Buku

Hoću tvoju, prijateljsku ruku

Da dođe jutro

Da smo svi isti

I kako kaže moj dida Mato

I baja Jozo

Da nas braco, sine, više ne zavade,

Ne tuku

I neka poslije moje smrti na mome pepelu, kuću sagrade

Petar i Đorđe, Stipa i Mata

I da se nikad, nikada više

Ne potuku

Ima jedna zemlja na sjeveru,

zemlja plavokosih kršnih ljudi.

Ima jedna zemlja studeni i leda

gdje umriješe mnogi naši ljudi.

Ima jedna zemlja

gdje šalica čaja i komadić sušenog bakalara

život mi spasiše.

Ima jedna zemlja

gdje toplina njezinih ljudi zagrija me da preživim.

Ima jedna zemlja gdje i danas dolazim

i danas nam pruža ruku,

šalicom kave i kolačem ispečenim.

Ima jedna zemlja

što ne gleda da l´ crn i´ bijel si, žut il´ ciganin.

Zna ta zemlja teškoće svoje,

ali zna i tuđe.

Donacije dijeli svakom ljudskom biću

ne želeći znati naciju ni vjeru

u Domovinskom ratu

i u onom s fašističkom čizmom

jednako mi pruži ruku

kao Afrikancu, Rusu, Ukrajincu,

Bosancu, Srbinu i Makedoncu.

Ima jedna zemlja: Hakona, Olafa, Haralda,

Vigelanda, Griga i Nansena.

Ti, čovječe, što Hrvat se zoveš,

nikad ne zaboravi je.

Ima jedna zemlja što bijaše mi

i majka i otac, bratanac i sestrica.

Ne zaboravi je:

Moja Norveška se zove!